Objekat Dobrinja - Butmir (“D-B“), je službeni naziv tunela, izgrađenog ispod piste međunarodnog aerodroma Sarajevo. Prvu naredbu za raspoređivanje ljudi na izgradnji tunela dana 12. januara 1993. godine, potpisao je tadašnji komandant 1. Korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan. Do njegove izgradnje vezu sa ostatkom svijeta, Sarajevo je plaćalo ljudskim životima na aerodromskoj pisti.
 

Radovi na tunelu započeli su u martu 1993. godine, 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici i tako, gotovo pola godine neprekidnog rada timovi vojnika i pripadnika CZ, pretežno bivših rudara kopali su tunel sa obje strane. Prilikom izgradnje objekta korišteni su veoma jednostavni alati, nije bilo mašina, tunel je ručni rad. Kopači iz Dobrinje i Butmira susreli su se dana 30. jula 1993. godine, u 20:40 sati, već narednog dana, objekat je pušten u funkciju. Nije teško izračunati koliko je tunel značio Sarajevu. Ali, prilično je teško spoznati svu težinu okolnosti u kojima je ovaj

spasonosni objekat nastajao. Dužina tunela iznosi oko 740 metara, prosječna širina jedva 1,2 m i prosječna visina 1,5 m. Ukupno je iskopano 2.800  m³ zemlje, a ugrađeno je oko 170 m³ drvene građe i oko 45 tona metala.

Za dvije i po godine koliko je bio u funkciji, kroz tunel je dnevno prolazilo između dvije i tri hiljade ljudi. Ušivanje kopči i razbijenih glava u tunelu, bilo je svakodnevno. Nakon što su ugrađene šine, na svaka od 20 kolica tovarena je roba i do 400 kilograma težine. Objekat “D-B“ je bio na dohvat ruke svima, četnicima oko 50 metara, vojnicima UN-a pod nogama. Na objekat su kidisali svi: četnici, strani novinari, privatnici, šverceri, humanitarni radnici, diplomate, visoke delegacije i obična raja. Sarajevski “Tajni tunel“ je obezbjedio hranu, struju i komunikacije izgladnjelom gradu, te omogućio dvosmjerni prolaz jedinica 1. Korpusa iz opkoljenog Sarajeva.

Ako je išta u ovom gradu čuvano više od linija odbrane, onda je to zasigurno bio tunel. Njegovo obezbjeđenje i s jedne i s druge strane, bilo je organizovano na najbolji mogući način u to vrijeme. Kada je izgrađen, branjen je sadejstvom 4. Viteške i 5. motorizovane brigade. Objekat “D-B“ u to vrijeme, bio je najstrožije čuvana tajna.

Najteži period, svi se slažu, jeste sami finiš izgradnje i prvi dani funkcionisanja tunela. Nimalo slučajno, četnici su krenuli u veliku ofanzivu na kompletan prostor Jahorine, Treskavice, Trnova, Bjelašnice i Igmana. Armija RBiH tada se već nekoliko mjeseci borila na dva fronta i već se uveliko osjećala blokada HVO. Tunel je, zapravo, izgrađen u zadnji čas! Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da spriječe izgradnju tunela, četnici su nastojali na svaki način onemogućiti prilaze objektu. Granatiranja su bila česta, no precizne pogotke ubilježili su u drugoj polovini 1995. godine. Tada je, u dva navrata, ubijeno 12 ljudi, a tridesetak je ranjeno. Druga godina rada Objekta obilježena je agresorskim nastojanjima da kopanjem "svog" tunela skrenu tok rijeke Željeznice ne bi li potopili tunel. Nisu uspjeli.
 

Opća je ocjena da je “Sarajevski ratni tunel“ ili Objekat “D-B“ mjesto koje je utkano u savremenu historiju Sarajeva i BiH, za koji svi koji su preživjeli ratne strahote u glavnom gradu tvrde da je spasio Sarajevo.

Igmanski put - “Put spasa“ - put kroz koji je Sarajevo "disalo"

 Više od dvije decenije od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, čuveni ratni igmanski put i danas izgleda jednako dramatično kao u periodu od 1992. do 1995. godine kada je Sarajevo, bukvalno "disalo" zahvaljujući ovim prašnjavim, izrupanim i krivudavim planinskim stazama.

Preko Igmana je tokom rata prelazio put spasa. Ta planina je bila jedina kapija opkoljenog Sarajeva. Ona je, također, bila jedini spas za više od 70.000 izbjeglica iz istočne Bosne, pa čak i bosanske Krajine.

Koliko je važan svjedoči i činjenica da je ovom ratnom putu uvodni dio svoje knjige “Završiti rat“ posvetio i tvorac Dejtonskog sporazuma Richard Holbrooke.

"Put od planine Igman prema Sarajevu često je opisivan kao najopasniji u Evropi. Dijelove puta, usku, krivudavu kaljavu stazu koju su ranije koristili seljaci i pastiri, kontrolirali su srpski mitraljesci koji su redovno pucali na vozila Ujedinjenih naroda (UN) koja su pokušavala stići do bosanskog glavnog grada", pisao je Holbrooke.

Od sarajevskog naselja Hrasnica, put ulicom Igmanska cesta, gdje se tokom rata nalazio i policijski punkt, vodi uz strmu, izrupanu stazu obraslu drvećem i šibljem.

Mnogi su na Igmanu ostavili svoje živote pokušavajući pomoći građanima BiH. Na dijelu puta odakle se pruža pogled na Hrasnicu i Ilidžu, nalaze se spomen- ploče dvojice francuskih vojnika koji su poginuli "u misiji mira". Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je nakon njihove pogibije da "francuske snage u BiH neće popustiti pred srpskim vojnim pritiskom i da će na napade bosanskih Srba odgovoriti gađanjem njihovih ciljeva".

Nešto dalje 19. augusta 1995. godine, također, su stradali i članovi američke delegacije Joseph Kruzel, Robert Freiser i Samuel Nelson Drew, te francuski vojnik Stephan Reault koji je vozio transporter.

Tačno je 12 kilometara veoma teškog puta do Malog Polja, otuda igmanski put vodi prema selu Lokve i dalje prema Pazariću, Tarčinu i "ostatku slobodne teritorije", kako se tokom agresije nazivao dio BiH pod kontrolom Armije BiH.

Ljudi koji su imali priliku proći igmanski "put smrti" kažu da su se dolaskom na slobodnu teritoriju osjećali kao ponovo rođeni.

Na Igmanu se nalazi i prelijepa ratna džamija. Ona predstavlja autentični spomenik kulture, koji je izgrađen u vremenu agresije na BiH i zločinačkog rušenja vjerskih objekata Islamske zajednice u BiH. Bošnjaci, pripadnici jedinica Armije RBiH koje su pokrivale igmansko ratište, iskazali su potrebu za prostorom u kojem će obavljati svoje vjerske dužnosti. Tako se rodila ideja da se na raskrsnici puteva Kabalovo-Hrasnički stan izgradi džamija.

"Igmanska ratna džamija svojevrstan je biljeg i simbol ustrajnosti bošnjačkog naroda u svojoj vjeri i kulturi. Izgrađena je onda kada su sve druge rušene i spaljivane. U napadima agresorskih jedinica tokom juna i jula 1993. godine porušeni su i spaljeni svi objekti na Bjelašnici i Igmanu", navode u Fondu Kantona Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca, memorijalnih centara i spomen obilježja žrtava genocida.

Danas ovaj lokalitet pohode brojni planinari i izletnici. Planina Igman predstavlja jedinstveno mjesto, svojevrsni simboll odbrane BiH od agresije. Bosanski heroji i danas ističu da je Igman bio ključan za opstanak Sarajeva i BiH.

U svemu tome, posebno mjesto zauzima put koji se nalazi na njemu. Nije bez razloga, kako je u svojoj knjizi "Ne pucaj" zapisao general Armije RBiH Jovan Divjak, Ratko Mladić, kojem se danas u Haškom tribunalu sudi za genocid, putem radio-veze toliko puta naređivao da se "presječe igmanski put i spriječi snabdijevanje Armije RBiH u podnožju Igmana".

Ekipa agencije Anadolija (AA).